Tradicijske barke

Upotrebljava se širom jadranske obale kao ribarska brodica, sredstvo prijevoza ljudi, stoke i tereta. Mogu biti sa palubom na provi i bez. Forme kaića su se mijenjale i prilagođavale potrebama, a najveći utjecaj je imao način poriva, odnosno razvoj i dostupnost motora za manje brodice. Ovisno o dijelu jadrana na kaićima su se koristile sve vrste jadara: latinsko, oglavno, strmo, i sošno. Služili su za priobalni prijevoz, te za ribolov vršama, manjim mrežama, parangalima i udicom. Oni predviđeni za pogon veslima bili su vitkiji, oštre prove i imali su do tri reda parića kožnim trakama povezanim za škerme. Pasare sa motornim pogonom imaju razvijeniju provu i širu krmu. Malim pasarama su se često opremali veliki jedrenjaci kao pomoćnim brodovima. Kod pasare prova je najvišlja, sredina najniža, a krma blago povišena.                       

Batana nema klasičnu kobilicu, nego manju šjoletu – štitnu letvu uzduž cijeloga dna. Za  jedrenje se koristi oglavno jedro, a jarbol se ugrađuje na zadnjoj polovici batane, dok ulogu kobilice ima timun – kormilo. Jarbol se pričvršćuje u posebno ležište, bez sartiga, a kod većih batana se sa prednje strane gornja lantina nateže burinom. Naziv batana  dolazi od talijanskog battere – udarati, jer ravnim dnom ne siječe valove već po njima udara. Zbog malog gaza i velikog uzgona, pogodna je za plitka mora kao što je zapadna obala Istre. Najčešće se koristi za ribolov ostima, mrežama i parangalima. Na krmenom zrcalu batane često se nalazi rašlja, koji služi za jedno veslo, kada se primjenjuje tehnika veslanja šija-voga.  Iako su se batane gradile i koristile na cijelom jadranu, najpoznatija je rovinjska batana, jedan od simbola istarske brodogradnje.

Zbog manjeg uzvoja oplate jednostavniji je za gradnju, ali lošijih maritimnih sposobnosti u odnosu na pasaru, osobito u prihvaćanju krmenog vala.  Manji gucevi nisu imali palubu, a veći su bili prekriveni na pramcu i krmi. Pogonio se na dva reda parića, oglavno ili latinsko jedro, a kasnije i motor. Koristio se za ribolov, prijevoz tereta i putnika, sportsko jedrenje i razonodu. Najpoznatiji su rapski i  kvarnerski gucevi sa područja liburnije, koji su laganije gradnje zbog potrebe češćeg izvlačenja na kopno.

Prostrana pramčana paluba, pogodna je za rukovanje ribarskim mrežama. Bila je pogonjena sa četiri dugačka vesla umetnutima u sohe i jedrom najčešće latinskim. U različitim mjestima na otocima i obali izniklo je više varijanti, prilagođenih lokalnim potrebama. Tako da danas poznajemo više tipova gajete:                         –korčulanska je vitkija i brža, dužine 4-10 metara, a falkuše imaju i montažmu razmu tj falke po kojima su dobile ime.            –betinska je šira, čvršća i veće nosivosti dužine 5-8 metara, pa se nazivala brod , najveći broj gajeta je ovog tipa i nalaze se na području srednje Dalmacije.                                –lovranska je manja, vitka i lakša, dužine 4,5 – 5,5 metara, nastala po korčulanskoj gajeti, lokalno se naziva lovranski guc.

  Opremljen sa četiri ili šest vesala i latinskim jedrom, u novije doba i motornim pogonom. U produžetku pramca ima rilo ili šperun koje olakšava ukrcaj i iskrcaj posade na obalu. Namijenjen je gospodarskom bavljenju ribolovom te prijevozu tereta i ljudi. Zbog dobrih maritimnih osobina, pogodan je za plovidbu otvorenim i uzburkanim morem, i sa slabijim motornim pogonom. Paluba mu je  u potpunosti zatvorena, s dva otvora-grotla, na krmi i u srednjem dijelu, koji se, za slučaj nevremena, mogao zatvarati palubnim poklopcima (bukaportama). Često na krmi ima manju kabinu za zaštitu od vjetra i valova. Leut je opsluživalo sedam do osam članova posade, kod velikih profesionalnih ribarica i do 15. Nakon II. svj.rata država je naručila serijsku gradnju tipskih leuta s ugrađenim dizelskim motorom, dužine 9 i 12 metara, a kako nisu bili tipični leuti, dobili su naziv vlajina.