Od šume do radione

Od samih početaka drvo je bilo temeljni materijal za izradu plovila. Kroz stoljeća rada majstori su se upoznali sa svojstvima različitih vrsta drva, a neka su se pokazala idealnima za brodogradnju, poput elastičnosti i savitljivosti, tvrdoće i stabilnosti. I položaj drva na brodu utjecao je na njegova svojstva. Pojedine vrste se različito ponašaju ako su neprestano ispod vodene linije ili ako su izložene atmosferilijama. Neke su više ili manje otporne na gljivice, plijesni, crve i kukce. Zbroj svih značajki se uzimao u obzir – izrada broda nije bila ni lagan, ni jeftin posao. Brod se gradio na duge staze, a pametno odabran komad drva je bio zalog za njegov dug život.

Otok Cres je bio vrlo šumovit, pa je dio resursa za brodogradnju dolazio iz njegovih brdovitih predjela. Majstori bi ponijeli sa sobom šablone i krenuli u potragu za idealnim stablima, najčešće u područje Tramuntane i  Orleca.  Šablone bi tada majstori uspoređivali s deblima stabala i određivali za koji dio brodice bi odgovaralo koje stablo. Oko pojedinih stabala prorjeđivao bi se okoliš, pa bi na taj način stabla ostala izložena suncu i jačala za buduću sječu. Ispiljena stabla su se prije pojave motornih vozila spuštala do mora preko razapete čelične žice. Kada bi se uz obalu nakupila dovoljno trupaca, pojavili bi se brodovi na koje bi utovarivači (karigadori) krcali materijal, a zatim se drvo vozio u škver gdje se dalje pililo u potrebne forme.

Nije svako drvo istih svojstava, pa su se barke gradile od različitih vrsta drva. Ašta i rebra su se izrađivala od lokalnog drva hrasta ili brijesta. Lokaino drvo nije pogodno za dugačke i ravne dijelove pa su se kolumba, panizeli (dokobilični madir) i cente (prvi madir do palube) radili od slavonske hrastovine, kao i drugi manji djelovi gdje je potrebno jače drvo. Ariš se smatralo najboljim drvom za vanjsku oplatu barke, ali se koristila i smreka ili bor. Barka potpuno izgrađena od hrastovine ili ariša je čvršća, ali je i teža, pa se ovisno o namjeni barke, kombinira više vrsta drva. Neke manje barke izgrađene su od mahagonija, što je davalo estetikui trajnost, ali je mahagonij puno skuplji.

Tradicionalno se drvo za rebra i ašte najprije potopilo u more na otprilike godinu dana, kako bi se  konzerviralo i zadržala stabilnost. Zatim se rezalo u daske koje su se slagale u slojevima na sušenje. Između dasaka bi se stavio sloj triješća. Tako bi se oblikovala prozračna hrpa koja bi se ravnomjernije sušila. Nakon toga su se po šestima (šablonama) na tračnoj pili izrezivala rebra i ostali djelovi.

Barka je uvijek morala biti premazana nekom zaštitom. Do početka XX stoljeća brodovi i barke su se premazivali nekom vrstom pegule –pakline (smole) koja se dobivala destilacijom bora i drugih drva bogatih smolom, te premazom dobivenim od sirove nafte – blaka. Pojavom uljanih boja (kod nas najpoznatija Mornar) pojednostavilo se održavanje barki, a ujedno su se mogle bolje uređivati, jer su do tada svi brodovi bili sivo crne boje. Podvodni dio štitio se na isti način, jer nisu postojale antivegetativne boje, a čistio se izvlačenjem ili karinavanjem. Karinavanje se izvodilo uz obalu ili rivu, tako da se brod naginje na jednu, pa na drugu stranu do granice prevrtanja, i čisti se dno.

Osim boje, kolomba (kobilica broda) se štitila i kontrakolombom,  letvom debljine oko 3 cm. U slučaju da se kontrakolomba ogrebe u plićaku i u nju uđe crv, on ne bi mogao prijeći na obojanu kobilicu i dalje u brod. Ako bi se to kojim slučajem dogodilo, u škveru bi se crva u prošlosti rješavali vatrom. Pod brod bi složili drvo i grmove smilja (magriž) koji bi se brzo zapalili poput benzina. Vatra bi gorjela nekoliko minuta, a brod bi sav pocrnio. Svo crnilo bi se zatim sastrugalo, mijenjalo drvo po potrebi, ponovno kalafatalo i bojalo.