Član obitelji

Iako su veliki brodovi u škveru privlačili pozornost, male brodice ostale su duša svakodnevnog života Cresa. Nužan za opstanak na otoku, kaić je bio ručni rad, od drva i ruku ljudi od mora, građen empirijskim znanjem koje se taložilo stoljećima. Barke su bile jednostavne i praktične. Njima se izlazilo na otvoreno more u potrazi za ribom ili se krstarilo od uvale do uvale, katkad s poljoprivrednim alatom za obradu vinograda i maslinika, a katkad i s ovcama koje je trebalo prebaciti s pašnjaka na pašnjak.

I u današnje doba creski kaić je ostao omiljen među ribarima, a neizostavno je sredstvo za odlazak na kupanje onih sretnika koji se mogu nazvati negovim vlasnicima. Kaže se da su brodovi kao   ljudi, imaju svoj početak, životni put i kraj. Tako se iz barki koje su danas u mandraču, može isčitati povijest i način života na otoku Cresu kroz zadnje stoljeće. Služile su svojim vlasnicima u djelatnostima kojima su se bavili, proživljavali sa njima bolja i lošija razdoblja.

Slično kao i kod ljudi, porinuće brodova u život se slavi imenovanjem, krštenjem i upisom u registar čime se potvrđuje pripadnost velikoj pomorskoj zajednici. Nomen est omen, kaže stara latinska, pa su brodovima davana imena u čast nekom iz obitelji, ili svecu. Taj običaj imenovanja broda se dijelom prenio i na manje ribarske brodice.

Iako sve imaju obvezan registracijski broj, poneke nose i ime po članu obitelji: Anka, Lucija,Ruža Loreta, Marija, Marina, Lili, Teo, Fulvio ,Josip,  obiteljskom nadimku: Stela, Kolombina, prirodnom obilježju: Venera. Tiha, Cocal, Golubica.