Creska brodogradnja

Duboki zaljev u kojem se smjestio grad Cres bio je idealna zaštita za barke i brodogradilište, pa je tradicija gradnje duga, a mnoge creske obitelji su dale svoje majstore i kalafate. Kao i u brojnim drugim sredinama Jadrana, brodogradnja je bila privredna grana od životne važnosti. Povlačila je čitav niz znanja, od prikupljanja i obrade drvene građe, preko brojnih specijaliziranih obrta do logistike i organizacije. Tako je veliki dio lokalnog stanovništva na posredan ili neposredan način bio uključen u gradnju brodova. Bila je potrebna snažna suradnja velikog broja radnika kako bi iz creskog škvera, osim brojnih manjih brodova za trgovinu i ribarstvo, isplovljavali i veliki jedrenjaci. Do kraja 2. svj. rata postojala su tri brodogradilišta, koja su kasnije udružena u Brodogradilište Cres. Brodovi su se gradili i obnavljali na drvenim navozima, a na “saonicama” su se izvlačili i spuštali u more. Manja plovila i kaići gradili su se po naruđbi i serijski u brodogradilištu, a u konobama bi brodograditelji gradili kaiće za svoje potrebe.

Dokaz znanja i vještine kojom su baratali creski brodograditelji je i jedan od najvećih drvenih jedrenjaka koji je do nedavno plovio uz našu obalu Jadrana. Gradnja mu je započeta prije Drugog svjetskog rata pod imenom Atinia. Završen je tek 1953. godine, a pod imenom Volosko razvozio je teret duž jadranske obale. Naposlijetku je 70tih godina 20. stoljeća upisan kao brod Adria, registriran za nacionalnu obalnu plovidbu. Brod je bio dug 45 metara, širok 9 metara, i 4,5 m gaza, imao je tri jarbola sa 900 četvornih metara jedara, a u njega je ugrađeno preko 800 tona drvene građe.