Pogon kaića

Način poriva, pogona kaića utjecao je i na njegove oblike. Prije pojave brodskih motora kaići su bili oblikovani za poriv veslima i jedrom. Zato su bili vitkiji, imali oštri pramac – provu, koja bolje siječe val, dublju kobilicu zbog jedrenja i izvučenu krmu. Takav oblik je omogućavao lakše kretanje kroz more s manje snage poriva. Slabosti su bile manji uzgon i nosivost. Primjer takvog kaića u Mandraču je “Sv. Nikola” CS 50, izgrađen u Cresu 1932. godine. Ugradnjom motora, prova je razvijenija, razgrće val u stranu, a krma šira. Time se povećala nosivost i stabilnost kaića. Takav kaić je “Golubica” CS1  iz početka 60-tih godina, izložen u ovom prostoru. U njih se i dalje ugrađuju jarboli za jedra kao povremeni i pomoćni pogon. Tehnološkim napretkom i povećavanjem snage motora, 80-tih godina kaići postaju još robusniji, veći, širi i teži, a jedra se manje koriste. Jedan od takvih kaića u Mandraču je CS 385 Sior Todaro iz 1973. godine.

Vesla su bila temeljni način pokretanja kaića. Manja drvena vesla, kojima se služi jedan veslač, nazivaju se parići. Kožnatim trakama bi se privezali za škeram od jasena koji je umetnut u rupu na postolju – škermaduri. Na manjim barkama gucima i kaićima, veslala su do tri veslača sa parićima – tri para manjih vesala. Na većim gajetama i leutima veslala su četiri do šest veslača sa jednim većim veslom  oslonjenim u rašlje -sohe. Da bi se lakše mogli kretati u užem prostoru, na manjim gucevima i batanama jedno veslo se pričvršćivalo na krmi, te se veslalo tehnikom “šija-voga”