Škver

Škver – regionalni naziv za brodogradilište, Mletački squero, grčki eskhárion – ognjište, radilište

Osim velikih brodogradilišta iz kojih su izlazile flote brodova, čitava obala Jadrana bila je od davnina premrežena malim škverovima koji su proizvodili brodice za potrebe lokalnog stanovništva. Tako se i za Cres nalazi da je još u 14. stoljeću imao arsenal za opskrbu i popravak brodova. Poznata su i dva prava škvera koja su osnovale obitelji Craglietto i Chiole, a koji su djelovali sve do nacionalizacije 1947. godine. Tada je osnovano Brodogradilište Cres koje je gradilo barke različitih veličina i vrsta, od manjih brodica, do koćarica i teretnih brodova. Isprva fokusirano na popravak i gradnju drvenih brodova, brodogradilište je 1983. nabavilo plutajući dok (DOK 9) i započelo posao remonta čeličnih brodova. Od 2020 dok više nije u funkciji. 2025 na rezanje

 Tko je sve radio u škveru?

U škveru su surađivali radnici različitih struka. Bili su tu tesari koji su grubo obrađivali drvo, fizički radnici, manovali, koji su bili zaduženi za prijenos teškog tereta i majstori sa svojim pomoćnicima, šegrtima, koji su osmišljavali i gradili brodove.

Kalafati su bili posebni majstori, često starije dobi i velikog iskustva. Oni su uz pomoć širokih, tupih dlijeta utiskivali uže umočeno u katran i stupu od lana kudelja u pukotine između dasaka oplate broda. Kroz povijest se naziv kalafat u Dalmaciji proširio i na sve ostale majstore u procesu rada, pa je postao opći naziv za brodograditelja drvenih brodova. Izumom motora sastavni članovi škvera su postali i mehaničari.

 Put šegrta

Već u ranoj tinejdžerskoj dobi mladići s otoka su odlazili na šegrtovanje u škver. Prvi dan je bio rezerviran za učenje naziva svih alata i način rukovanja. Određeno vrijeme su šegrti samo gledali rad majstora, te im dodavali alat po potrebi. Kasnije bi im se dopuštao rad na jednostavnim dijelovima broda, a zatim su i sami krenuli iscrtavati rebra brodica prema šablonama i uputama majstora. Dugogodišnji rad stvorio bi od majstora vrlo precizne stručnjake, hladne glave, pomalo stroge. Postoji slikovita anegdota o majstoru zvanom Rizzi koji je za okladu udarcem sjekire odvojio đon od gornjeg dijela cipele. To je bio dokaz vještine i hladnokrvnosti, obzirom da se u cipeli nalazila njegova noga.

Vlasnik brodogradilišta mladom bi brodograditelju izdavao dokument čime se dobivalo zvanje koje je bilo priznato. Nakon 2. Svj. rata to priznanje više nije vrijedilo. Tražila se školska potvrda pa se moralo ići u obrtničku školu, a nakon toga položiti majstorski ispit u brodogradilištu. Osim redovnog posla u škveru, radili su se poslovi i privatno s majstorima u Cresu. Oni bi, umjesto da plaćaju radnika, uzeli mladog naučnika koji bi i na taj način savladavao zanat i učio.